„Ja sam pisac bastard, dospeo ni od kud“, govorio je Danilo Kiš a to „ni od kud“ možemo sagledavati i drukčije, poput poluprazne ili polupune čaše, jer ni od kud može biti i od svakud. To je, ako ćemo pravo, Danilo Kiš, ali to je i priča o KUPEK-u, kao i o gošći ovog 232. izdanja. Olja Runjić je isto tako dospjela „ni od kud“, a opet od svakud i to ona najbolje osjeća, a kad netko poput Olje taj osjećaj zna premijeti na papir, onda taj osjećaj dijelimo i mi koji je čitamo, ili gledamo, ili slušamo. Taj osjećaj imamo posebno kad čitamo njenu posljednju zbirku poezije „Lancunom preko glave“.
O svom odnosu prema gradovima, Beogradu, Sarajevu, rodnom Šibeniku, koji je puno više od samog rodnog mjesta, jer Šibenik progovara kroz Olju u svakom momentu, i pričali smo u ovom KUPEK-u.
„Lancunom preko glave“ je u neku ruku dječja igra skrivanja i bježanja od opasnosti koje nas okružuju. Bježanje u nevini svijet gdje slova služe samo za igru.

Pričamo o raspadu Jugoslavije, o raspadu jedne porodice, o raspadu jednog benda ali pričamo i o zajedništvu, o buntu, o panku. I možda ključno, pričamo o tome kako se neko ko je odgajan u Jugoslaviji, na antifašizmu, ponaša kad spozna da služi fašizmu. Priča je ovo o jednoj zemlji, o nadi, o generacijama kojima Sutjeska ništa ne znači, koji o njoj ništa ne znaju. A saznaće. Ovaj film je poput oraha iz filma sa granama naizgled nevažnih likova i naizgled nevažnih priča. One su jednako važne kao i teret u kamionu jer tog tereta ne bi ni bilo da nije tih priča. Film se mogao zvati Tata, mogao se zvati Jugoslavija, ali nije. Tamo gde je nastao najčešće je omalovažavan, kritikovan, ali ne zato jer su ti kritičari imali kakvu kritiku da upute filmu koji su pogledali. Naprotiv. Od starta je strpan u koš “antisrpskog” filma i kao takav postao je nepoželjan u brojnim bioskopima. A to je “teret” samog naslova. A krivac je Ognjen Glavonić, gost 231. KUPEK-a.