Nekada smo bili djeca. Djeca, čista, naivna, prepuna strepnje i nade za život koji je pred nama. Bosonoga, ponekad nestašna, zaljubljena…Posebno mjesto za simpatije smo čuvali u spomenarima i leksikonima… A onda smo nekako olovke, bojice, pastele zamijenili oružjem. Ili pasošima sa kartom u jednom pravcu. Netko sa većim a netko sa lakšim teretom nosioca PTSP spomenice nastavili smo život, ili bolje reći, započeli novi iako onaj prethodni nije skončan. Naprotiv. Progoni poput duha.
Šetali smo tako zajedno tu predosmomartovsku noć za Draganom Bursaćem, Ramizom Huremagićem, izdavačem knjige i nosiocem PTSP spomenice, ništa manjim Krajišnikom velikog srca i gledali u most sa kog je život skončao “naš Brančilo”. Brančilo koji nas je učio nestašlucima, dobroti i koji nije bio spreman da ponovo dočeka zlo koje je vidio da dolazi. I sada i vas pozivamo da šetamo zajedno. Da se sjetimo, da ne zaboravimo.