Vječno druga, bilo da je riječ u tom odnosu moći između polova, između nacija, između jezika, porijekla… Barem su u tu “drugost” pokušali da je smjeste, a ona se borila svim silama da ukaže na pogubnost takvog načina poimanja, kako nje, ali prije svega ostalih. Daša Drndić je bila “ostali”. Oni ostali, nekonstitutivni i nekonstitutivne, oni ostali Jugosloveni i Jugoslovenke, oni ostali i ostale čija jedina vjera je bila humanost.
I, naravno da je ostala ogromna praznina nakon njene smrti. I, naravno da se ona ne može nadomjestiti. Ostala su njena djela. Priče koje tek nakon smrti dobijaju priznanja. Kao da su čekali da Daša mre. Jer ne bi se to priznanje završilo samo na prihvatanju istog a da nas prethodno Daša ne natjera da se pokrijemo ušima. Lakše je, stoga, ovako. Nema tko da laje na način na koji je to Daša radila.
E, 241. KUPEK će pokazati da ima tko da laje, da prenosi Dašine riječi i misli čak i danas kad nje nema. Bojan Krivokapić, Tea Tulić, Vladimir Arsenić…

Priča je to o grupi izbjeglica iz Sirije koji su imali tu sreću da prežive put do Berlina i da u njemu ostanu. Njihova želja da ispričaju sve šta im se tim putem dešavalo naišla je na plodno tlo upravo kod Dušana, dovoljno senzibiliziranog za tu temu. Upregnuo je svoja znanja i saznanja i napravio neobičan film o ljudskim sudbinama. A Igor? Igor Drljača nije bio te sreće da iz Sarajeva ode prije nego se zapucalo i prije nego je započela najduža opsada jednog grada u istoriji. Nije bio ni te sreće, kad je već izašao iz Sarajeva, da se upravo u Njemačkoj skrasi. Možda bi tada neko o njemu uradio film, kakav je danas Dušan uradio o Ahmadu.
Filmove potražite kod vašeg dilera istima, a razgovor sa Dušanom i Igorom možete ispratiti u 240. KUPEK-u.