“Siluj, država te voli”, “Država te siluje ler te voli”, ključne su rečenice u predstavi i one ukazuje na odnos te države prema silovanima, ali i silovateljima. Bez trunke empatije prema žrtvi, država nastavlja tamo gdje je silovatelj stao. “Kako ste bili obučeni? Vi mislite da to nije bilo provokativno? Šetate sama u to doba noći”, samo su neka od pitanja koje predstavnici te “države” prvo postave žrtvi, ali ne samo i predstavnici. To čini najveći dio društva u kom živimo. Baš kao što su stanovnici jednog banatskog sela bili skloni stati iza sveštenika Srpske pravoslavne crkve i zatražiti njegovo oslobađanje nakon što je ovaj mjesecima zlostavljao jednu djevojčicu i nakon što je osuđen na svega pet godina zatvora. Tih pet godina, kao i devet godina Zoranu Panteliću, koji je napastvovao Anu je kategorija kojoj se vidi kraj. I tu država stavlja točku.
Razgovor može biti neugodan ali i ljekovit. Itekako. Pitajte Anu i Ramiza. Mi to jesmo i stoga ih i slušamo u ovom 237. KUPEK-u.

Bosanac sam samo pola. Ako se to tako može meriti. Kao ona fora: “Odakle si?” “Iz Bosne” “Koji dio?” “Kako koji? Pa čitav sam iz Bosne”. E, tako…Kad sam sa Tanjom koja mi je izvukla svoje korene iz Prijedora onda sam ja čitav iz Bosne. Dušom i telom. Upravo onako kako su to oni sami. Bez kočnica, skretnica, bez pretvaranja. Zagrljaj i poljubac moraš zaslužiti a kad ih zaslužiš, bar na tren osećaćete se kao centar sveta i svemira, makar on bio u Bosni. Hercegovina se ne računa.
Ovaj tekst je napisan za 52. broj časopisa “Liceulice” i neka vam bude podsticaj da potražite i ljude iz udruženja “Živimo zajedno” koji “Liceulice” i prodaju. Time uključujete i sebe u njihov čarobni svet. Ali ni to nije sve jer ovaj tekst je samo sažeta verzija sadržaja 236. KUPEK-a u kom možete, osim razgovora sa Lepom, da slušate recitovanje poezije, ali i da čujete njihovu himnu.