A vrijedi poslušati ovaj razgovor jer je Darko bio sjajan sagovornik i gost. Poslušajte da čujete kako je prst sudbine spojio mladog Darka Cvijetića i Dobricu Ćosića, nakon kog susreta će jedan završiti u rovu kao srpski vojnik, a drugi će postati predsjednik države koja ga u taj rov i poslala, kako se Danilo Kiš zatekao na Tomašici sa sve rudarskim šljemom na glavi koju godinu prije nego je Tomašica postala masovna grobnica. A neobjašnjiva je ta veza Darka Cvijetića i Danila Kiša, baš kao što su neobjašnjive i priče koje je Darko objavio u knjizi, ali i o kojima smo pričali u ova dva druženja u beogradskom Poletu i novosadskom Bulevar Booksu.
I taj “Crveni”. Nastao je 1975. godine, dakle baš kad se zatvarao krug one generacije za koju smo rekli da znaju “Tajnu džema od malina”, tu prokletu generaciju koja je ili pobijena, ili je nastavila da živi novim životom ali sa sjećanjem na prethodni oivčen smrću i tugom i raspadom života kakvog su poznavali. I o tome je Darko imao šta da kaže.

Ne postoji ništa što „mrtvo more“ može ustalasati toliko koliko priča o seksu, o seksualnosti, bez obzira što je to jedna sasvim prirodna pojava, baš kao i vršenje nužde? Pogotovo ako tu priču potenciraju „naša fina“ deca. „Naša fina“ deca koja završavaju sa neželjenim trudnoćama jer niko sa njima nije našao za shodno da popriča o opasnostima upuštanja u seksualne odnose, jer niko nije našao za shodno da popriča sa njima o mogućnostima zaštite…
To se, po direktoru, „ne uklapa u koncept umetničkog dela“ jer po njemu umetnost očigledno nije tu da se bavi seksom, da se bavi palankom. Umetnost je tu da ne talasa.
Srećom, pa ova deca, ili što bi rekao njihov profesor, Dušan Blagojević, „krvopije“ nije delilo mišljenje direktora i pobunom su se izborili za njegovu ostavku i samim tim su napravili ključni iskorak ka „većoj pravdi i slobodi“.
Slušamo njihovog mentora i umetničkog oca, Dušana Blagojevića, Milu Stanković, koja glumi Strinu u predstavi i Bratislava Zdravkovića.