Iskustvo rata na svakome od nas ostavlja neizbježne traume. Svjesno, nesvjesno, podsvjesno. Ostavlja i određena saznanja, iskustvo i kamo sreće da se ta saznanja i iskustva nemaju potrebe prenositi dalje. To bi značilo da nemaju ni kome jer ratova i ratnih trauma nema. Pokažite mi vi svijet u kom to ne postoji i tu stajem. Neću napisati više ni slova, baš kao što ni Aida Begić neće više nikada upaliti kameru. Ili možda hoće, ali da bi snimila komediju, a ne priču o ratnim traumama. Kako to nije slučaj onda joj ne preostaje nego da nakon trilogije („Snijeg“, „Djeca“ i „Ne ostavljaj me“) u kojima progovara o najugroženijima u ratovima, o ženama i djeci, malo sakupi snage i krene dalje. Krene dalje da se suočava s vlastitom, našom, ali i traumama nekih budućih žena i djece jer je to očigledno nepregledno prostranstvo. U 220. KUPEK-u pričamo o svemu tome upravo sa Aidom Begić, a odvojili smo je tokom festivala Slobodna zona u Beogradu gdje je film “Never Leave Me”, prikazan.

Borba je stvorila Jugoslaviju, bilo onu pre 100, a još više onu pre 75 godina. Stvorila, ali borba je i rasparčala Jugoslaviju. Sad, ima borbi i borbi. Ove dve mogu se dovesti u vezu samo imenovanjem. Ideje za koje su borbe vođene dijametralno su bile suprotne. Šta je ostalo u međuprostoru? Hteli mi to priznati ili ne, ostalo je dosta toga. Pre svega na polju kulture o čemu u 219. KUPEK-u pričamo sa Borkom Pavićević, ali i sa Mišom Perunučićem, čudesnim muzičarem koji razbija postavljene okvire i postavljene granice, a to je i bila ideja Jugoslavije. Suverenitet i zastave su samo paravan za otimanje imovine, a to se desilo i sa kulturom pa ipak jugoslavenski kulturni prostor, koji živi i u KUPEK-u, najveća je zaštita i barikada od pretvaranja jugoslovenskog prostora u pornografiju. Sretan vam Dan Republike!