Nasilje u porodici, nasilje u školi, nasilje na poslu, nasilje na ulicama. Svakodnevica koju živimo. I, uglavnom je ignorišemo. Tim je značajniji jedan umjetnički projekt, koliko god to ogavno zvučalo, koji postoji već 20 godina, a riječ je o predstavi “Maske”, Mostarskog teatra mladih, koji vodi Sead Đulić. Kroz predstavu je prošlo 20-ak generacija, a na popratnom programu BITEF-a, odigrana je čak 527. put. I svaki put je dukčiji, svaki put je druga publika koja je integralni dio predstave.
Bio je to idealan povod za razgovor sa Seadom, Sejom o tome šta je igranje ove predstave značilo za brojne generacije.
Odnos grada prema MTM-u je zapravo odnos i prema naslijeđu Jugoslavije, prema Partizanskom groblju, prema Veležu… Prognani iz javnog prostora i prinuđeni na vječnu borbu, ne samo za opstanak, već i na borbu da ponovo pridobiju sljedbenike i sljedbenice koji će sutra povesti u borbu protiv primitivizma, nacionalizma, šovinizma…

Beg u šumu, povratak na drvo, u okean… Tu ideju donekle je promovisao i Daglas Adams, autor “Autostoperskog vodiča kroz galaksiju” onda kad je uvideo koliko su zlovoljni i nesrećni bili oni čiji se život vrtio oko “zelenih komada hartije”. Sa tim je i počeo knjigu. Ali budimo realni. Deevolucija možda ne bi potrajala koliko i sama evolucija a i nekog reda treba biti. Dakle, krećemo sa šumom pa tek kad se ponovo prilagodimo šumi možemo razmišljati o drvetu.
Božidar Mandić je naš pionir. Pre više od 40 godina život u Novom Sadu zamenio je odlaskom u šumu, u Brezovicu. Umrtvljenje novosadskog neoavangardnog pokreta uticalo je na tu odluku, ali ne kako bi pobegao od svega, već kako bi taj duh slobode misli i izražavanja preneo u šumu.
va velika umetnost je nastala jer je nosila isijavanje nečega što čoveku nije dostupno”, kaže nam Mandić i pred kraj ove najave za 247. KUPEK dodajmo još samo jednu mudru misao našeg gosta:
“Iznesi govno u galeriju i pomerićeš percepciju umrtvljenog oka.”