Pričati o Sarajevu kao o “našem” Jeruzalemu može ponekad da drži vodu. Preplitanje religija I problemi koji nastaju na tom polju od Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine su međutim, napravili grad – historiju ako se već mora praviti neka usporedba, usporedimo ga rađe sa Berlinom, gradom sa burnom historijom, ali i gradom koji tu svoju historiju nudi posjetiteljima u preko 170 muzeja i galerija.

Za razliku od Berlina dva najvažnija muzeja u Sarajevu (Zemaljski muzej i Historijski muzej BiH) već godinama su u problemu, zbog nerješenih pravnih odnosa, nedostatka novca… Uposleni i građani su se sami dovijali kako da ih održe u životu, a pandemija korona virusa dodatno je otežala ionako tešku situaciju.

Stoga vam u 276. KUPEK-u donosimo priču o Historijskom Muzeju BiH, nekadašnjem Muzeju Revolucije, kroz razgovor sa direktoricom muzeja, Elmom Hašimbegović.

Postoje tako neki likovi iz naših života koji, bez obzira na sva turbulentna dešavanja, nikad ne blijede. Slučajno ste ih ugledali, da li na ulici, u novinama, na TV-u i urezali su se u temporalni režanj zauvijek. Vlado Simcich, Vava se meni tako urezao u nekom od nastupa brojnih riječkih bendova sa kojima je svirao. En Face, Laufer, Blagdan band, Ri Val… Svuda je bio taj mršavi lik sa gitarom i stavom. Točno ga gledam kao na spomenik na Rijeku.
Sjećanje nekad i izblijedi ali tu su ljudi koji znaju kako da ga povrate i da ga ožive, pa napišu knjigu poput Vave i njegove “Canzona d’una volta” u kojoj se i sam sjeća svojih prvih susreta sa gitarom, s Termitima, sa Palachom, sa beogradskom Marakanom i prvim osvajanjem Kupa koji je NK Rijeka osvojila tog 25.05.1978.
Poslušajte razgovor sa Vavom u 275. KUPEK-u i skoknite sa nama u Rijeku jer vodič vam je “dobri duh grada Rijeke”.
https://dejankozul.wixsite.com/kupek/post/kupek-275-vava-dobri-duh-grada-rijeke

Postoje tako neki ljudi koji jednostavno prate svoj njuh. On ih onda vodi putem kojim se rjeđe ide. Posut je trnjem, neimaštinom, ali i ljubavlju. Nije nadomještaj za pun stomak ali kad se puna stomaka, bilo da je riječ bukvalno, ili prenešeno, pravila umjetnost koja vas tjera da skačete od sreće, ali i plačete u isto vrijeme?
A to je ono što Denis Katanec je i to je ono što radi i gradi, a gradio je to od Felona, Okanagana, benda koji je obilježio njegovo postkanadsko bitisanje, pa do Klinike Denisa Kataneca, kao vrhunac dosadašnjeg djelovanja, a taj vrhunac obilježen je sjajnim albumom “Jada, jada”, o čemu pričamo sa Denisom u 274. KUPEK-u.
Svratite u KUPEK jer vodimo vas u Kliniku DK, ne da bi vas liječili, već da vas povučemo u Denisov svijet. A on je satkan od ljubavi, baš kao što je satkan bio svijet Bekima Sejranovića, kom smo posvetili dio ovog KUPEK-a, 274. po redu.
https://dejankozul.wixsite.com/kupek/post/kupek-274-dobrodo%C5%A1li-u-kliniku-dk

Muzičari su jedna od najvećih kolateralnih šteta vremena u kom živimo. Mnogi od njih su živjeli od nastupa i sad im je to onemogućeno. Stoga sam se odlučio da umjesto redovnog KUPEK izdanja, pripremim jedan KUPEK mix, deseti po redu. Da pokažem i dokažem da su bili vrlo živi, ali i da vas pozovem da podržite njihov rad, prvo slušajući ovaj KUPEK mix, a onda kupujući ono što nude online, a šta nude poslušajte u 10. KUPEK mixu.
#ostanikodkuće #vivaKUPEK #slušajKUPEK
#UmjetnostJeNajjačaPolitičkaOpcija

Uloga pozorišta je da vas razdrma, da vas razbudi, da vas natjera da mislite. Uloga pozorišta je i politička jer #UmjetnostJeNajjačaPolitičkaOpcija i od toga ne treba bježati. Naprotiv. Jednom u godinu dana građane i građanke Kraljeva Anfiteatar ponudi nemir i poziva vas na bunt protiv uštogljenosti misli, protiv provincije u nama. Poziva nas na borbu i protiv „malog“ fašizma u nama. Kako u tome uspjevaju bez pomoći grada i države? Kako osigurati održavanje novog, sedmog po redu festivala, u vremenu u kom su kultura, umjetnost bili prvi na listi za rezanje ionako skromnih sredstava? Kako preživjeti?
Nije da ima sve odgovore ali Vladan Slavkovic puno toga zna.
A sve to možemo slušati u 273. K.U.P.E.K-u .

U Berlinu postoji park koji nosi ime po Jeleni Šantić. U Beogradu postoji samo spomen ploča koje ne bi ni bilo da na tome nisu insistirali oni koji je vole, koji su sa njom radili. Ne bi bilo ni Fondacija Jelena Šantić, ali srećom pa ona ipak postoji i, ne samo to, nego nalazi nove „Jelene Šantić“, nove ljude koji svojim djelovanjem grade mostove, što je i ona sama radila. I jednom u dvije godine podijeli nagrade za „hrabre iskorake“. Ovo je priča o tome, ovo je priča o dobitnicima nagrade i o krilima koja im pomažu i nas da nose. U KUPEK-u #272 slušamo sve nagrađene: Saša Perić, Visnja Kisic, Ivana Bogicevic Leko, Jelena Jachim Jacimovic, Ajna Jusić odnosno Zaboravljena djeca rata / Forgotten Children of War Association, Dara Sljukic und Julija Ovsec ispred „Pobunjenih čitateljki“.

A taj “Pas i kontrabas” omogućio je Filipu da udahne i zaroni u život jer je sve do momenta upoznavanja dr. Julijusa bilo je puko preživljavanje i bježanje od traume. I ne samo njemu već čitavoj grupi veterana koje je država Srbija odvela u rat, a zatim ih smjestila u psihijatrijsku ustanovu, nad njima vršila opite a sve kako bi zaboravili i potisnuli traumu koju nose. A to je tempirana bomba.
https://dejankozul.wixsite.com/kupek/post/kupek-217-vu%C4%8Dje-vreme-sa%C5%A1e-ili%C4%87a
Autora knjige i dobitnika NIN-ove nagrada za 2019. godinu, Sašu Ilića, slušamo u 271. KUPEK-u.
Filip kaže da je jazz muzika propuštenih prilika u životu, a taj jazz prati radnju od početka do kraja. Muzika biva i okidač za prisjećanje i neka je vrsta unutrašnjeg neposluha, nepristajanja na onaj zaborav.

Žena sa violinom jeste pomalo kliše. Ženska senzibilnost? Jebem ga ja, nisam baš siguran da je to ekskluzivitet jer svi mi imamo žensku stranu, baš kao i mušku. Suština je u osjećajima, mada ima nešto i u sluhu, naravno. Sluhu, pa onda osjećajima. I violina je nekako instrument koji to može savršeno da prenese. Tj, hoću reći da je violina instrument putem kojeg je moguće savršeno osjećaje pretočiti u zvuk.
I dovoljna je nekad sama sebi ali u društvo je vazda ljepše i poruka je jasnija. U ovom slučaju to društvo čine Damir Imamovic, kome smo posvetili 269. KUPEK, i Ivana Đurić, violinistica kojoj posvećujemo ovaj KUPEK, 270. po redu.

Otvori, popij, uzdahni. U onom mikroprostoru između gutljaja i uzdaha ili uzdaha i gutljaja prođe nam dan. I tako jedan, dva, pet, 10, 20, 30. Brojite li dane? Pratite li sate? Da je riječ o Danu mrmota onda bi se ponavljao i KUPEK. Jedan te isti. Ali nije i to možda obespokojava jer vrijeme leti a nama se tako ne čini. Počinjemo blijediti i neosjećati pa je red da vas Damir Imamovic i K.U.P.E.K. razmrdaju u sa sjajnom emisijom i to 269. po redu.
Spojio je tako Damir Omerove suze i Drinu, kap u korito. Tako lako i prirodno. Kao da nikad nisu bili razdvojeni. I Omerovo srce danas slobodnije kucka jer svakom suzom zna da se vraća tamo odakle je poteklo.
https://dejankozul.wixsite.com/kupek/post/kupek-269-od-h-omera-do-damira-imamovi%C4%87a

Kad su mediji jednostrani i kad ne postoji prostor za drugačije mišljenje i kritiku onda nam zidovi predstavljaju naslovnice na kojima štrče bitni naaslovi. Kratki, jasni i udaraju tamo gdje treba i gdje boli. „Danas ga se ne bojim“, „Heroj“, „Jebo vas najsmešniji virus“, „Apsolutna vlast, apsolutna odgovornost“, samo su neki od grafita koje sve češće viđamo po Beogradu a i šire. Oni jesu glas nezadovoljnih i služe da „plaše gospodu i da ohrabre potlačene“, ako ništa ono bar da misle svojom glavom. U 268. KUPEK-u slušamo autora grafita. Njegov identitet poznat je redakciji i predstavićemo ga kao Bojana jer nam boji trenutno sive živote.
I u ovom KUPEK-u slušamo dvije radio drame, ovoga puta Daniila Harmsa, uz pomoć Ružice Marjanović, odnosno učenika Užičke gimnazije, kao i Damjana Dobrile i Đorđa Majstorovića.
A ima i sjajne mjuze.