“Siluj, država te voli”, “Država te siluje ler te voli”, ključne su rečenice u predstavi i one ukazuje na odnos te države prema silovanima, ali i silovateljima. Bez trunke empatije prema žrtvi, država nastavlja tamo gdje je silovatelj stao. “Kako ste bili obučeni? Vi mislite da to nije bilo provokativno? Šetate sama u to doba noći”, samo su neka od pitanja koje predstavnici te “države” prvo postave žrtvi, ali ne samo i predstavnici. To čini najveći dio društva u kom živimo. Baš kao što su stanovnici jednog banatskog sela bili skloni stati iza sveštenika Srpske pravoslavne crkve i zatražiti njegovo oslobađanje nakon što je ovaj mjesecima zlostavljao jednu djevojčicu i nakon što je osuđen na svega pet godina zatvora. Tih pet godina, kao i devet godina Zoranu Panteliću, koji je napastvovao Anu je kategorija kojoj se vidi kraj. I tu država stavlja točku.
Razgovor može biti neugodan ali i ljekovit. Itekako. Pitajte Anu i Ramiza. Mi to jesmo i stoga ih i slušamo u ovom 237. KUPEK-u.

Bosanac sam samo pola. Ako se to tako može meriti. Kao ona fora: “Odakle si?” “Iz Bosne” “Koji dio?” “Kako koji? Pa čitav sam iz Bosne”. E, tako…Kad sam sa Tanjom koja mi je izvukla svoje korene iz Prijedora onda sam ja čitav iz Bosne. Dušom i telom. Upravo onako kako su to oni sami. Bez kočnica, skretnica, bez pretvaranja. Zagrljaj i poljubac moraš zaslužiti a kad ih zaslužiš, bar na tren osećaćete se kao centar sveta i svemira, makar on bio u Bosni. Hercegovina se ne računa.
Ovaj tekst je napisan za 52. broj časopisa “Liceulice” i neka vam bude podsticaj da potražite i ljude iz udruženja “Živimo zajedno” koji “Liceulice” i prodaju. Time uključujete i sebe u njihov čarobni svet. Ali ni to nije sve jer ovaj tekst je samo sažeta verzija sadržaja 236. KUPEK-a u kom možete, osim razgovora sa Lepom, da slušate recitovanje poezije, ali i da čujete njihovu himnu.

Evo, ima manje od mesec dana kako je bend Bohemija iz Niša objavio svoj drugi album. Čudna li je imena: “Nasmeši se i reši se?” Da. Sa znakom pitanja na kraju. Zašto? Valja li se prvo nasmešiti pa rešiti objaviti album, npr? Ili se smešiti na kraju? Šta je bilo pre – koka ili jaje?
O tome kako nam valja kroz život pričali smo sa Jankom, Milošem, Dimitrijem i Didom, koji čine dve trećine benda, odnosno četiri šestine.
Bohemija je nastala, reći će nam, kao rezultat želje svih šest članova benda, a svako od njih već ima određena iskustva u drugim bendovima, da u muzici koju rade bude što manje kompromisa. Prvi album “Sve naopako” je bio dovoljno dobar da dobije i našu pažnju, a sa drugim su napravili i taj iskorak da smo ih morali i ugostiti. Sjajan album, sjajnog benda, koji posebno sjaji na nastupima. Otvorimo im vrata. Sjajni su gosti.

Prvo su bili Jarboli pa, ako nešto nismo propustili, Jesenji Orkestar, u međuvremenu objavio je i par romana, imao, vragćegaznati koliko izložbi, pa su opet bili Jarboli i opet malo Jesenjeg Orkestra i još pisanja, još izložbi i onda je odlučio, kako kaže, da izađe iz svoje zone komfora. S obzirom na delo Daniela Kovača, na to da se jednako dobro oseća u gotovo svakom vidu umetnosti, teško je bilo i zamisliti da za njega postoji zona nekomfora.
Za svoj roman “Klara i leksikon minimalnog života” kaže da je oduševljen kakav kolosalni neuspeh je doživeo. E, album “Psiha i Pan” je na tragu Klare i taj “kolosalni neuspeh” mu je zagarantovan a baš zbog toga Daniela smo ponovo doveli u KUPEK, a on zbog toga i kaže:

“Mi smo ozbiljni ludaci koji ćemo ozbiljno da istrajemo u ovome što radimo jer je to autentično. Ante Perković je to što radimo nazvao “Sedmom republikom”, ali ovo nije ovo republika nego mesna zajednica”.

„Ja sam pisac bastard, dospeo ni od kud“, govorio je Danilo Kiš a to „ni od kud“ možemo sagledavati i drukčije, poput poluprazne ili polupune čaše, jer ni od kud može biti i od svakud. To je, ako ćemo pravo, Danilo Kiš, ali to je i priča o KUPEK-u, kao i o gošći ovog 232. izdanja. Olja Runjić je isto tako dospjela „ni od kud“, a opet od svakud i to ona najbolje osjeća, a kad netko poput Olje taj osjećaj zna premijeti na papir, onda taj osjećaj dijelimo i mi koji je čitamo, ili gledamo, ili slušamo. Taj osjećaj imamo posebno kad čitamo njenu posljednju zbirku poezije „Lancunom preko glave“.
O svom odnosu prema gradovima, Beogradu, Sarajevu, rodnom Šibeniku, koji je puno više od samog rodnog mjesta, jer Šibenik progovara kroz Olju u svakom momentu, i pričali smo u ovom KUPEK-u.
„Lancunom preko glave“ je u neku ruku dječja igra skrivanja i bježanja od opasnosti koje nas okružuju. Bježanje u nevini svijet gdje slova služe samo za igru.

Pričamo o raspadu Jugoslavije, o raspadu jedne porodice, o raspadu jednog benda ali pričamo i o zajedništvu, o buntu, o panku. I možda ključno, pričamo o tome kako se neko ko je odgajan u Jugoslaviji, na antifašizmu, ponaša kad spozna da služi fašizmu. Priča je ovo o jednoj zemlji, o nadi, o generacijama kojima Sutjeska ništa ne znači, koji o njoj ništa ne znaju. A saznaće. Ovaj film je poput oraha iz filma sa granama naizgled nevažnih likova i naizgled nevažnih priča. One su jednako važne kao i teret u kamionu jer tog tereta ne bi ni bilo da nije tih priča. Film se mogao zvati Tata, mogao se zvati Jugoslavija, ali nije. Tamo gde je nastao najčešće je omalovažavan, kritikovan, ali ne zato jer su ti kritičari imali kakvu kritiku da upute filmu koji su pogledali. Naprotiv. Od starta je strpan u koš “antisrpskog” filma i kao takav postao je nepoželjan u brojnim bioskopima. A to je “teret” samog naslova. A krivac je Ognjen Glavonić, gost 231. KUPEK-a.

Nekada smo bili djeca. Djeca, čista, naivna, prepuna strepnje i nade za život koji je pred nama. Bosonoga, ponekad nestašna, zaljubljena…Posebno mjesto za simpatije smo čuvali u spomenarima i leksikonima… A onda smo nekako olovke, bojice, pastele zamijenili oružjem. Ili pasošima sa kartom u jednom pravcu. Netko sa većim a netko sa lakšim teretom nosioca PTSP spomenice nastavili smo život, ili bolje reći, započeli novi iako onaj prethodni nije skončan. Naprotiv. Progoni poput duha.
Šetali smo tako zajedno tu predosmomartovsku noć za Draganom Bursaćem, Ramizom Huremagićem, izdavačem knjige i nosiocem PTSP spomenice, ništa manjim Krajišnikom velikog srca i gledali u most sa kog je život skončao “naš Brančilo”. Brančilo koji nas je učio nestašlucima, dobroti i koji nije bio spreman da ponovo dočeka zlo koje je vidio da dolazi. I sada i vas pozivamo da šetamo zajedno. Da se sjetimo, da ne zaboravimo.

Iza sedam mora, iza sedam gora i iza sedam planina u jednom kutku većini nepoznatog svijeta postoji sedam logora. Dobro, postoji ih i više ali ovo dobro zvuči jer je priča o tim logorima udaljena od javnosti baš kao i djevojka iz bajke koja živi iza sedam mora i gora i planina. U ovoj priči ih ima 24 a prije nego što su postali logori bili su domovi kulture ili već neki drugi objekti od kulturnog značaja. I ta priča se zove „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“. Autori knjige su Hrvoje Polan, kao fotograf, Nemanja Stjepanović, istraživač i novinar i Viktor Ivančić. Gost 229. KUPEK-a je upravo Viktor Ivančić. Ovaj KUPEK bavi se širim kontekstom problema koji se zanemaruje, a tiče se odnosa prema kulturi i načinima na koji se nacionalizam obračunavao ali i na koji se danas obračunava sa sjećanjem i kako ga bagatelizira. Gosti su još istoričarka Sanja Petrović Todosijević i Lovro Krsnik, zagrebački režiser.

Ko nije provodio noći gledajući i makar jednu od tih noći zavijajući na mesec teško da će uživati u ovom KUPEK-u koji je sav satkan od mesečevih mena i zavijanja il’ urlikanja na njih. Zasluge za to nosi naš gost. Zovimo ga samo, Dukat. „Look At The Moon“, naziv je četvrtog albuma benda Stray Dogg, albuma koji je napravio otklon od prethodna tri, albuma koji više nije samo melanholija, bajka, već koji je i urlik. Na mesec? Da, i na mesec ali i na nas.
Bajkovitost i melanholija su obojili bend, a promene koje su vidljive u samom pristupu novom albumu, zvuku uslovljene su sazrevanjem Dukata i ekipe, ali i publike Stray Dogga.
„Mogućnost da reč ima ton i boju kao glas kao najsavršeniji instrument je toliko moćna stvar. Vibracije su toliko velike i snažne da može da prevaziđe samu reč. Način na koji se nešto izgovori kaže mnogo više od same reči. Ako je nešto izgovoreno sa ljubavlju to se čuje u boji glasa“, kaže Dukat pred zaključak da je muzika najbožanskija stvar kod ljudi.

A da bi ostvarili taj katarktički potencijal moramo im pristupiti sa dužnom pažnjom, sa pažnjom prema onima koji su nam tu, pred očima, a opet ih ignorišemo – žene bez partnera, dece ili plana, kepeci, terminalno bolesni, prostitutke, tinderaši, homoseksualci, profesori i taksisti. Svi su oni deo naših svakidašnjih života kroz koje su najčešće samo puki prolaznici. Ne skreću pažnju na sebe, ili ako skreću, tu pažnju dobiju od onih kojima su smetnja
Stoga smo u KUPEK-u # 227 ugostili Jasnu Dimitrijević kako bi pojasnili odakle oni u njenim pričama, odakle oni u našim životima i šta sa njima raditi? Kako im pristupiti, kako se ne lišavati emocija iako nam društvo konstantno nameće potrebu za beskompromisnošću, za surovom borbom za preživljavanjem u kojem oni labilniji nemaju svoj prostor. Njihov prostor može biti samo logor. A može biti i književnost. “Fibonačijev niz”, Jasne Dimitrijević to svakako jeste. To nije logor. Naprotiv. Ove priče imaju humanu crtu,