Drugi KUPEK-ov summer mix je posvećen ženama, frontmenkama bendova, kantautorkama. Želja nam je da ih ima više, a da bi ih bilo više valja im posvetiti i više pažnje i podstaći ih da uzmu instrumente, odnosno da ih otmu iz muških ruku.
Poslušajte ovaj drugi KUPEK-ov mix. Nadamo se da će vas podstaći da razmislite o ovome.
thekupek@gmail.com

Lito došlo pa umjesto priče KUPEK vam nudi prvi summer mix.

Krajem juna 2019. godine umrla je Borka Pavićević, žena čiji je životni moto bio: umjetnost je najjača politička opcija.
U KUPEK-u je govorila:
„Taj jugoslavenski kulturni prostor je najveća zaštita, najsnažnija barikada protiv pretvaranja ovog prostora u pornografiju. To je baza. A prepoznavanje ljudskih i kulturnih prava na najtemeljitiji način danas zovu tolerancijom. Kakav izraz za prirodno stanje poštovanja ljudi. Ne znam zašto su prijateljstvo i ljubav zamenjeni sa pristojnošću i tolerancijom i to smatram jednim od najvećih problema. Radi se o prijateljstvu, ljubavi, časti, putovanju, nečemu što su napisali i Joyce i Homer. Radi se o lepoti a ne suživotu, saživotu, toleranciji, networku, implementaciji, instalaciji, inkubaciji, evrontegraciji…“

A vrijedi poslušati ovaj razgovor jer je Darko bio sjajan sagovornik i gost. Poslušajte da čujete kako je prst sudbine spojio mladog Darka Cvijetića i Dobricu Ćosića, nakon kog susreta će jedan završiti u rovu kao srpski vojnik, a drugi će postati predsjednik države koja ga u taj rov i poslala, kako se Danilo Kiš zatekao na Tomašici sa sve rudarskim šljemom na glavi koju godinu prije nego je Tomašica postala masovna grobnica. A neobjašnjiva je ta veza Darka Cvijetića i Danila Kiša, baš kao što su neobjašnjive i priče koje je Darko objavio u knjizi, ali i o kojima smo pričali u ova dva druženja u beogradskom Poletu i novosadskom Bulevar Booksu.
I taj “Crveni”. Nastao je 1975. godine, dakle baš kad se zatvarao krug one generacije za koju smo rekli da znaju “Tajnu džema od malina”, tu prokletu generaciju koja je ili pobijena, ili je nastavila da živi novim životom ali sa sjećanjem na prethodni oivčen smrću i tugom i raspadom života kakvog su poznavali. I o tome je Darko imao šta da kaže.

Ne postoji ništa što „mrtvo more“ može ustalasati toliko koliko priča o seksu, o seksualnosti, bez obzira što je to jedna sasvim prirodna pojava, baš kao i vršenje nužde? Pogotovo ako tu priču potenciraju „naša fina“ deca. „Naša fina“ deca koja završavaju sa neželjenim trudnoćama jer niko sa njima nije našao za shodno da popriča o opasnostima upuštanja u seksualne odnose, jer niko nije našao za shodno da popriča sa njima o mogućnostima zaštite…
To se, po direktoru, „ne uklapa u koncept umetničkog dela“ jer po njemu umetnost očigledno nije tu da se bavi seksom, da se bavi palankom. Umetnost je tu da ne talasa.
Srećom, pa ova deca, ili što bi rekao njihov profesor, Dušan Blagojević, „krvopije“ nije delilo mišljenje direktora i pobunom su se izborili za njegovu ostavku i samim tim su napravili ključni iskorak ka „većoj pravdi i slobodi“.
Slušamo njihovog mentora i umetničkog oca, Dušana Blagojevića, Milu Stanković, koja glumi Strinu u predstavi i Bratislava Zdravkovića.

Film „Hladni novembar“ prati Fadila, oca dvoje dece i zaposlenog u arhivi jedne državne institucije, a koji sa jačanjem tenzija i pritisaka od strane režima Slobodana Miloševića biva primoran da bira između dve loše opcije.”
I kako to biva na ovim našim prostorima razapet je sa obje strane. Priča o Fadilu je priča o Vladimiru Trifunoviću, generalu JNA koji je stotine mladića vratio svojim majkama kući, pa mu je suđeno za izdaju tamo gde ih je vratio. Suđeno mu je i za zločine tamo odakle ih je vratio, iako tih zločina nije bilo. Priča je to o svakom čoveku koji se u vremenu zla nije tek tako priklonio struji kojom su svi krenuli, kog nije zanela nacionalna romantika i mržnja. Priča je to o Čoveku. A takvih je bilo ali se o njima priče ne pričaju.

Ali zato KUPEK i postoji. Postoji da bi “mali” ljudi dobili svoj prostor. U ovom 242. KUPEK izdanju ustupili smo ga autorima filma, Ismetu Sijarini i Fatmiru Spahiuu.

Vječno druga, bilo da je riječ u tom odnosu moći između polova, između nacija, između jezika, porijekla… Barem su u tu “drugost” pokušali da je smjeste, a ona se borila svim silama da ukaže na pogubnost takvog načina poimanja, kako nje, ali prije svega ostalih. Daša Drndić je bila “ostali”. Oni ostali, nekonstitutivni i nekonstitutivne, oni ostali Jugosloveni i Jugoslovenke, oni ostali i ostale čija jedina vjera je bila humanost.
I, naravno da je ostala ogromna praznina nakon njene smrti. I, naravno da se ona ne može nadomjestiti. Ostala su njena djela. Priče koje tek nakon smrti dobijaju priznanja. Kao da su čekali da Daša mre. Jer ne bi se to priznanje završilo samo na prihvatanju istog a da nas prethodno Daša ne natjera da se pokrijemo ušima. Lakše je, stoga, ovako. Nema tko da laje na način na koji je to Daša radila.
E, 241. KUPEK će pokazati da ima tko da laje, da prenosi Dašine riječi i misli čak i danas kad nje nema. Bojan Krivokapić, Tea Tulić, Vladimir Arsenić…

Priča je to o grupi izbjeglica iz Sirije koji su imali tu sreću da prežive put do Berlina i da u njemu ostanu. Njihova želja da ispričaju sve šta im se tim putem dešavalo naišla je na plodno tlo upravo kod Dušana, dovoljno senzibiliziranog za tu temu. Upregnuo je svoja znanja i saznanja i napravio neobičan film o ljudskim sudbinama. A Igor? Igor Drljača nije bio te sreće da iz Sarajeva ode prije nego se zapucalo i prije nego je započela najduža opsada jednog grada u istoriji. Nije bio ni te sreće, kad je već izašao iz Sarajeva, da se upravo u Njemačkoj skrasi. Možda bi tada neko o njemu uradio film, kakav je danas Dušan uradio o Ahmadu.
Filmove potražite kod vašeg dilera istima, a razgovor sa Dušanom i Igorom možete ispratiti u 240. KUPEK-u.

Cenjeno KUPEK slušateljstvo zna da se u ovim dvosatnim druženjima često bavimo Holokaustom. Pričamo o Holokaustu, upozoravamo i, pre svega, trudimo se da upoznamo lice zla kako nas ponovo ne bi zateklo. Isto tako smo u jednoj od prethodnih epizoda, konkretno 197. po redu, o Holokaustu pričali podstaknuti nastankom strip brošure “Pisma Hilde Dajč”. Autor tog sjajnog i značajnog stripa je Saša Rakezić, odnosno Aleksandar Zograf. Zograf na tome nije stao već je nastavio istraživati Holokaust i tužne sudbine fascinantnih ljudi osvetljavajući njihovo delo i, na neki način, oživljavajući ih kroz strip. Jedan takav strip, o jednom takvom čoveku našao se nedavno u nečemu što se zove “Borske beležnice”. Glavni lik “Borskih beležnica” je Mikloš Radnoti, jevrejsko-mađarski pesnik, čije pesme je preveo Danilo Kiš. Dom je bila opsesija zatočenika u logorima. Većina nikad nije bila u prilici da svoju opsesiju pretvore u stvarnost. Poezija Mikloša Radnotija živi samo ako je i vi čitate i osetite.

Od zidova pećina do zidova profila na društvenim mrežama. Jednog dana bi se tako mogla zvati studija crteža, slika, ilustracija koji kao podlogu imaju neku vrstu odgovora na probleme u društvu. Ili barem promišljanja o tim problemima i ukazivanja na njih. Sad, ako već imaju tu crtu u sebi onda je velika verovatnoća da neće nailaziti na odobravanje zajednice koja je sklona da svoje probleme skriva pod tepih i da o njima ne priča. I ne samo to. Velika je verovatnoća i da će autori, a posebno autorke biti izloženi napadima, a njihov rad uklonjen.
O zidovima, grafitima, street artu, muralima, o ilustracijama, o obrazovanju, o položaju žena u tom poslu na koji se često gleda samo kao na hobi, o frilenserstvu, o festivalu Rekonstrukcija, koji će se ove godine drugi put održati, a slogan mu je “Ajde napolje”, o nemiru i miru… Sve to i još puno više od toga, uz sjajnu muziku, slušamo u ovom punk KUPEK izdanju sa Jelenom i Janom