Postoji jedna knjiga potrcrtanih riječi i rečenica jer valja zastati kod eksplozije i označiti je. Eksplozije emocija, boja, sjećanja. Ako se desi da vam srce na čas stane, i treba. Ljudi ste. Ali ne brinite. Kad ponovo načini „tik“ ili „tak“ biće to uzbudljivije nego inače.
„Ako ti je život skladniji od snova, tad ne možeš dobro pisati. Književnost je netabuizirani prostor, nesvesno se izliva kao u psovki, bez restrikcija. Književnost je za tebe uvek osveta: osveta onih koji ne mogu da se brane na javi. Osveta protiv zlobe i gluposti. Osveta u ime nemoćnih, preslabih za realnost. Najhumanija osveta koja postoji.“.
Ovo su fragmenti iz knjige „Pioniri maleni, mi smo morska trava“, Andree Popov Miletić, gošće 258, posljednjeg ovogodišnjeg redovnog KUPEK zasjedanja. Ovi fragmenti su temelj za Andreino pisanje, bilo da je riječ o kratkim bilješkama po socijalnim mrežama, poeziji, kratkim pričama, pa i u gorenavedenom romanu.

Ovaj 257. KUPEK posvećujemo sjajnoj ekipi Vladimir Fandjo Petrovic, Vjekoslav Vukovic koji već treću godinu za redom u Požegzi (ne Slavonskoj) prave, ni manje, ni više, nego punk festival. PUNK Parada . Ali ne bi KUPEK bio KUPEK da se nismo dotakli i problema sa javnm prostorima u Požegi, odnosima sa vlasti…
Ali, povrh svega, ovaj KUPEK posvećujemo ideji da se od naredne, ili neke druge godine, pobratime ili bolje reći, posestre dvije Požege te tako posestrimljene da razmjenjuju ideje, ljude i tako punkom spoje naizgled nespojivo.

Svaka priča koja revitalizuje nekadašnju, zajedničku prošlost, posebno što teži na neki drugi način i ka zajedničkoj budućnosti, zaslužuje posebnu pažnju. Priča o kinu Armata u Prištini je upravo to.
Nekadašnji Dom JNA, koji se nalazi u samom centru grada, nakon povlačena vojske zbog političkih razloga, 1988. godine, prvo je bio prazan, a onda je postao sjedište UNMIKA, pa EULEX-a, da bi posljednjih godina bio gotovo napušten. Prepušten je gradu Prištini koji brigu o ovom prostoru prepušta grupi entuzijasta predvođenih Alushom Gashijem.
U 256. KUPEK-u, pričamo sa Alushom Gashijem o kinu, o naslijeđu Jugoslavije i njihovoj borbi da, bez obzira na duboke rane koje još uvijek izjedaju kosovsko društvo, opstane kino sa svim svojim specifičnostima

Pričao mi je vuk da oni žele obnoviti Republiku Šumu i da tom bukom pokušavaju da opčine našu omladinu. Čak su, kaže mi vuk, svoj rođendan pomjerili i slave ga isti dan kad smo i mi nekad slavili Dan Republike Šume. Što je to nego provokacija? I hajde to, nego što je i onaj omraženi KUPEK, znate onaj što nas špijunira, što nas proziva, bio kod njih i pričao sa njima i, kaže vuk, da će i večeras biti bučno. Da će slaviti Dan Republike Šume, da će nas opet nazivati kretenima, da će remetiti naš sklad u neskladu.
Pa nije baš tako bezazleno, kao što mislite jer će to trajati čitavu noć. Pa, da. Kaže vuk da pošaljete djecu na počinak jer su i prosti, jer puno psuju, upadaju nepristojno jedan drugome u misli i samo „seru“. Tako kaže vuk.
Pobjediti ih ne možemo. Nema šanse. A pridružiti im se?

U filmu “Umetnost sećanja”, Jelene Radenović, koji je premijerno prikazan na festivalu “Slobodna zona”, Đorđe Kadijević kaže kako je Jugoslavija bila velika ideja ali da joj “mi” nismo dorasli, odnosno da smo bili mali i teško da tu može čovjek išta da spori. Jugoslavija, posebno ona poslije Drugog svjetskog rata, bila je velika ideja. Ogromna. I dobrim dijelom se i ostvarivala ali kao svaka ideja, koliko god ona bila velika, da bi ostvarila svoj puni potencijal mora imati dobre, čiste temelje. A temelji Jugoslavije bili su zasuti krvlju. I nisu ih čistili. Nitko nije imao snage da to učini. Tu smo bili mali.
U 254. KUPEK-u razgovaramo o sjećanju, o spomenicima i koliko su oni bili veći od nas sa autorkom filma, Jelenom Radenović.

Posljednja linija obrane u svijetu u kom živimo pritisnuti novim fašizmima, najbrutalnijim oblicima kapitalizma bit će priroda. Iz nje smo nastali, a njoj se na kraju i vraćamo. Pitanje je samo kakvoj prirodi ćemo se vratiti. Ta svijest polako raste, ali valja joj ponekad i pomoći jer nismo svi “Žene Kruščice”. Ovogodišnji festival “Pravo ljudski” usmjeren je upravo ka tome, o čemu smo u 253. KUPEK-u i pričali sa direktoricom festivala Kumjanom Novakovom i sa koordinatoricom Majom Abadžijom.

Doživjeti 15-tu ogromna je stvar ako iza sebe nemate podršku institucija koje bi tu podršku morale pružati. A morale bi jer se bavite važnim pitanjima ljudskih prava, jer propitujete odnose moći, jer edukujete… Morale bi štošta ali ne rade ali to nije razlog za apatičnost. Naprotiv. „Slobodna zona“ je poput KUPEK-a, ili bolje reći KUPEK je poput „Slobodne zone“. Naviknuti smo na takvo stanje ali se ne mirimo sa tim.
Zato smo u ovom 252. izdanju ugostili Rajka Petrovića, srce, dušu i lopatu festivala sa kojim smo pričali o značaju festivala, o značajnim gostima i temama koje pokreću.
Na ovogodišnjoj “Slobodnoj zoni” publika će moći pogledati i film “Tusta”, Andreja Korovljeva, a u ovom KUPEK-u, zahvaljujući našem drugu Samiru Čuliću, koji je Andreja snimio nakon sarajevske premijere, slušamo i autora filma o Tusti.

I to je ono što je „nama naša borba dala“. To su nam u amanet ostavili roditelji, babe, djedovi. Pristajanje na takvo neprirodno stanje značilo bi prihvatanje poraza a da se ni metak nije ispalio, a to opet, priznaćemo nije u ljudskoj prirodi. To posebno nije u prirodi mladih ljudi. Put im ipak treba osvjetliti, a to ovim postjubilarim KUPEK-om i činimo.
Antifašizam danas znači, kao i uvijek, borbu. Ali definišimo prvo šta je danas fašizam. Odnos prema Romima, izbjeglicama, seksualnim manjinama, jer kao što nam je Demir Mahmutćehajić, koji je i gost u prvom dijelu KUPEK-a # 251, rekao: „Ne možeš danas biti antifašista i homofob“.
Rock koncert na mostu, koji još uvijek nije u potpunosti otvoren za saobraćaj, osim ako niste pješak, možda je prevelik zalogaj, ali murali koji će biti razapeti Ibrom ukazuju na potrebu povezivanja, barem među mladima, a o njima ovdje i pričamo. Zadužen za ovu priču bio je Marko Rakić sa kojim smo razgovarali u srcu Kosovske Mitrovice.

Krajem ove i prvom polovinom naredne godine obilježavaju se 75-godišnjice oslobođenja od fašizma. Ovaj veliki jubilej prati još jedan jubilej, koji se i ne može baš mjeriti sa gorenavedenim, pa smo jubilarni 250. KUPEK posvetili borbi protiv fašizma i to kroz priče dvije SKOJ-evke.
Jedna se zove Minka i dalje živi i djeluje u Sarajevu. Djeluje, jer iako ima 92 godine, Minka priča svoju priču najčešće na izložbama fotografija Imrana Kapetanović. Priča ih kroz fotografiju zajedno sa unukom Imranom, jer je Minka i glavni lik na njima, ali priča ih i posjećujući izložbe širom BiH.
Drugi dio sadržaja je razgovor sa još jednom SKOJ-evkom. Zvala se Ida Sabo. Umrla je prije tri godine sa napunjenom 101 godinom života. Razgovor sa Idom je vođen prije nekih šest godina u sklopu niza intervjua koji su vođeni sa partizanima i partizankama.

Drugi jesenji mix posvetili smo najboljem sinu naših naroda i narodnosi sa željom da brzo ozdravi i da nam bude bolji i jači nego što je bio.