Družbo Sinjeg Galeba, KUPEK nastavlja plovidbu i u ovo nevrime. Digli smo jedra i otplovili do Zadra, do Knjigozemska, oaze nezavisne kulture gdje smo pričali sa Koraljka Alavanja o Zadru kakvog ne vidite na prvu, potom smo se spustili do Šibenika kako bi čuli sjajnu priču Ante Storića koja je osvojila drugu nagradu na prošlogodišnjem Biber konkursu.

KUPEK ide dalje. Mi idemo dalje. Slušamo najnovije izdanje, pomalo drugačije od drugih, ali ujedno i isto jer ne odstupamo od onoga što KUPEK je. U prvom dijelu slušamo razgovor sa ekipom iz Centra za nenasilnu akciju, odnosno Ivanom Franović i Katarinom Milićević, a povod je „Biber“, najnovija zbirka kratkih priča u izdanju CNA.
A u drugom dijelu slušamo i „radio drame“, odnosno izvođenja dvije od tri nagrađene priče. Priču Tamara Kovacevic , „Mačetom ćeš me, mačetom ću te“. koja je dobila treću nagradu, kao i „Glavu“, prvonagrađenu priču Monike Herceg.

Ostanite kod kuće i slušajte #KUPEK #SFSN
Servisna info: Razgovor sa Ivanom i Katom je vođen prije pandemije.
Biber možete skinuti odavle: https://biber.nenasilje.org/biber-03-2020/
#vivaKUPEK #supportKUPEK #podrškajevažna
www.patreon.com/KUPEK
PayPal: dejan.kozul@gmail.com

Nema veze. Dajemo ružu. Živio Mart! Živio Osmi mart! Živio Dan žena!

Zaboravit ćemo. Dozvolit ćemo si da budemo eutanizirani. Dozvolit ćemo si manjak empatije. Dozvolit ćemo da gledamo kolone izbjeglica i mrtvu djecu na europskom kontinentu. Europa, silovana od strane Zeusa, prihvatila je tu činjenicu. Ipak je Zeus bog, pa je i privilegija biti silovana od strane boga. Na kraju, postala je kretskom kraljicom. Ali, nema privilegije u silovanju. Ima samo potčinjavanja. Njemu. I šutnja.
I danas, na toj istoj Kreti, Europa ponovo dolazi u iskušenje. Iskušenje da pokaže humanost prema kolonama izbjeglica.
Za sto godina, reći će Monika, ovo što radimo danas prema tim ljudima će se, nadamo se, gledati kao na genocid. A do tada nam je preostalo puno truda da do tog saznanja dovedemo generacije koje dolaze iza nas. Puno truda i još više razumijevanja i empatije.
Jedna je ovo borba. Zovimo je kako hoćemo ali je to borba za sve nas i za bolje društvo. Započnimo je KUPEK-om sa Monikom.

Šta vam je prva asocijacija kad se spomene fotografa Rona Haviva? Većini je to čuvena fotografija iz Bijeljine na kojoj se “arkanovac” namjestio da šutne u glavu prethodno ubijenu ženu. Kažu za tu fotografiju da je jedna od ključnih jer je ta slika obišla svijet i uticala tako na buđenje međunarodne javnosti o onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Ali nije to jedina fotografija. Tu je i ona Fikreta Alića iz logora Trnopolje, koja nam je za ovu priliku važnija jer o Trnopolju i ostalim logorima u Prijedoru i okolici pričamo i to pričamo u KUPEK-u #264 kroz vizuru Havivovih fotografija koje su nedavno bile izložene baš u Prijedoru, u hotelu istoimenog naziva. A pričamo sa Edinom Ramulićem, logorašem, ratnim veteranom i organizatorom izložbe. Kolika je moć fotografije najbolje će potvrditi slučaj fotografija Rona Haviva, a Edin će nam reći da su njegove fotografije uticale na zatvaranje nekih logora, kao i na poboljšane uslove u postojećima.

Malo je ljudi kojima bi sa punim pravom i bez imalo dvojbe mogli naljepiti etiketu intelektualca. Uglavnom je riječ o onima koji su svoje ime upregnuli u nacionalne kočije očekujući da će im to upregnuće sutra donijeti neke koristi. I često i donese. U ovim našim krajevima takvi intelektualci su bili predvodnici pješadiji i tenkovima, a kad su ti vojaci ostavili krvavi trag, isti ti “intelektualci” su bili tu da negiraju njegovo postojanje. Ustajalost te vode i leševi koji plove po njoj tema su i novog romana (“Nesahranjena prošlost”) Laszla Vegela, pisca, kritičara, možda i novinara, odnosno intelektualca iz knjiga i gosta 263. KUPEK-a.
U Novom Sadu smo opet jer je to grad koji Laszlo Vegel živi i u kom živi. To je grad koji je izgubio svoj identitet građen desetinama godina, baš kao i Vojvodina i danas se postavlja na čelo srpskog nacionalizma, po prvi puta u istoriji, reći je Vegel.
Kao takvi, Novi Sad i Vojvodina prava su poslastica za čovjeka poput Vegela.

Woody Guthrie je na svojoj gitari ispisao slijedeće: “This machine kills fascists”. Od tada do danas ta gitara je bila simbol pobune, ali nije da se nije koristila i u propagandne svrhe. Nas, ipak, zanimaju oni kojima je gitara bila instrument za otvaranje granica, tako u ovom 262. KUPEK-u povezujemo Dubrovnik i Beograd, odnosno Izae i Jesenji orkestar, tj. Daniela Kovača.
Izae nam donosi “Kvamb”, album sa kratkim, najčešće dvominutnim skicama. Baš poput punka, iako to tako ne zvuči jer nema te sirove energije, ali ima jednako strasti. Strasti za životom i nekim pravednijim i boljim svijetom.
Isto to važi i za Daniela Kovača i Jesenji Orkestar. Orkestar je to kojem je jedina konstanta Daniel, kroz koji je prošlo desetine muzičara, ali i onih koji to nisu ili su se tek amaterski bavili muzikom. Upravo je to slučaj sa najnovijom verzijom Jesenjeg Orkestra. Šestero ljudi, od kojih neki nisu imali nikakvog iskustva, sa Danielom kao vođom napravilo je sjajan album – “Pesme iz Remonta”

Što bi rekle naše bake, KUPEK je uzeo desetu godinu, a u desetu godinu je ušao onako kako KUPEK-u priliči – pričom i glazbom. Za priču su bili zaduženi Ana iz Muzeja Jugoslavije i Žole i Prota iz Škarta, a za glazbu Izae.
A za sve je kriva izložba u Muzeju Jugoslavije: “Devedesete-rečnik migracija” koja je postavljena u Muzeju još 5. decembra, prošle godine. Svoj doprinos izložbi dalo je više od trideset suvremenih umjetnika, umjetnica i umjetničkih i aktivističkih kolektiva, koji se bave problemom migracija stanovništva u Srbiju i iz Srbije tokom devedesetih. Da ne bude zabune, pod “migracijama” se podrazumjeva i “izbjeglištvo”, jer to je ono što je dobrim dijelom i obilježilo ratne devedesete godine.
A jedan od najupečatljivijih dijelova izložbe je onaj koji je radila grupa Škart, odnosno Đorđe Balzamović, Žole. Izloženi su dijelovi stripa “Rat”. Pa smo o stripu i pričali. KUPEK smo zatvorili kratkim nastupom dubrovačkog benda Izae.

Nije ovo knjiga samo u kojoj, mi koji smo rođeni u Jugoslaviji, možemo naći sebe u ormaru, niti sopstvene roditelje. Je, između ostalog je i o toj vrsti katarze, ali ovo je knjiga koja je i više nego lična enciklopedija Jugoslavije, ali i života, erosa i tanatosa jer kad umre i posljednji čovjek rođen u toj Jugoslaviji ona će i dalje postojati na jednom drugom nivou.
Danas je “Yugoslav” incident. Čak i subverzija. Pričati o Jugoslaviji danas je subverzija i to je jedan nivo priče, a drugi… Drugi je autorki, a trebalo bi da je tako i svima nama, puno važniji. To je odnos sa roditeljima, a nama koji smo rođeni u toj Jugoslaviji, ti roditelji i jesu Jugoslavija. Oni su njena personifikacija.
“Zadovoljstvom protiv smrti. Sadržajima protiv besmisla”, Anine su parole iz knjige koje su joj se nametale. I, normalno je biti kontra njih. I onda oni koji su ti ih nametali umru. I šta onda? Šta osim ljutnje jer nas nisu pripremili na to, jer su nam skrivali i tu stranu života?
.

“To, igranje rečima i notama, ne može niko osim njih. Oni su najgori, ali zato su i najbolji. Oni su propalice i budale isto toliko koliko su i geniji. Oni su i kurve i makroi u isto vreme. Oni su brži od metka, ali su i sporiji od kornjače. Oni sve vide, ali ne koriste oči. Oni su oči. Oni su Stereo Banana.”
Ne zna se tačno ko je autor ovog prikaza o niškom dvojcu Naopakom i Nemusu, odnosno Stereobanani, ali držaćemo se napisanog i tako se odnositi prema njima jer oni su, uz sve to, i gosti 259. KUPEK-a.
U nekom paralelnom univerzumu, muzika Stereobanane bila bi idealna muzička podloga za revolucije. “Želim da vidim makar jednom da napolju je revolucija uz pesme koje volim”, peva Nežni Dalibor u pesmi “Mi čekamo dan”. Pesme smo našli, sad još samo da i tu revoluciju pokrenemo.

Prednovogodišnji KUPEK mix prepun hitova. Sretna vam Nova! I u 2020. #podrškajevažna jer #umjetnostjenajjačapolitičkaopcija
www.patreon.com/KUPEK
PayPal: dejan.kozul@gmail.com